Ovo putovanje nije bilo prije tjedan dana, čak ni u ovoj turbulentnoj godini, ali bilo je tako lijepo da ga moram ovdje oživjeti. Samo da se taj covid malo disciplinira i dozvoli i nama da obilazimo svijet, kupujemo karte za Tursku, jer smo vidjeli samo djelić te zemlje.
Avlija, behar, boja, bubreg, čarapa, čelik, čizma, duhan, džep, jorgovan, kapija, kutija, papuče, rakija, sapun, jastuk, jorgan, kaiš, kajmak, kula, marama…
Uz puno priča već odslušanih vezanih za Tursku i s puno turcizama koje mi u Slavoniji koristimo svakodnevno, uputili smo se preko jedne agencije u taj dio svijeta. Cilj su nam bili Antalya, Alanya, Kusadasi i Pamukkale. Osim dva poluprazna kofera krenuli smo s velikom količinom pozitivne energije i velikim očekivanjima.
Let je bio u ranim jutarnjim satima, tako da smo u prvom hotelu već oko 8,00 sati uživali u turskom doručku. Taj i svi ostali obroci bili su posluženi kao švedski stol s bezbroj jela. Neka od njih su mi dobro poznata, ali veći dio bilo je za mene sasvim novo gastronomsko iskustvo s novim nepoznatim, ali uglavnom ugodnim okusima i mirisima. U Tursku sam išla s predodžbom kako se tamo samo jedu kebabi i baklave, a s puta sam se vratila gotovo uvjerena da im kuhinja počiva na povrću i mliječnim proizvodima. Paprike, patlidžani, paradajz, riža, svo korjenasto i lisnato povrće, masline, kukuruz, napravljeni i posluženi u svim zamislivim i nezamislivim kombinacijama gospodare njihovim trpezama. Uz to imaju veliki broj sireva i ostalih mliječnih prerađevina, a čorba je neizostavni početak svakog objeda, kao što su hurmašice, tulumbe i baklave neizostavni desert na kraju.
Kod hotelskih objeda sam uglavnom bila pristojna i kuhare ostavljala na miru, ali sam zato u solo odlascima na ručak u lokalne restorane sve to nadoknadila. S konobarima najprije uspostavite dobar odnos pozivajući se na Slavena Bilića, Modrića, a ako im dodate još i Mandžukića možete tražiti i pitati što god. Zapravo ne morate reći ništa, jer su jako, jako ljubazni kako bi vaš naum o ispijanju jedne kavice pretvorili u cijeli ručak s nekoliko slijedova i da, u tome redovno uspijevaju. Zapravo sam bila fascinirana tolikom pažnjom kojom obasipaju svoje goste, u stanju su sve napraviti, a ako nešto nemaju to će stvoriti, posuditi, kupiti, ali vi ćete dobiti ono što ste tražili. Naravno da sve to uredno na kraju i naplate, ali vi odlazite s lijepim osjećajem da ste tih sat, dva bili nekome jako važni.
Dio gdje se također jako trude nije me toliko veselio, a to je kupovina … bazara ima na sve strane i svi vam nešto žele prodati, izvikuju cijene od kojih vas glava zaboli, a onda kreće cijenjkanje, pokušavate se vi oduprijeti, ali ipak odlazite s novom stvarčicom i imate osjećaj kako je cijena mogla biti još bolja i još niža. Budući nisam navikla na takvu kupovinu, baš mi je bila tlaka nešto kupiti, jer samo ako usmjerite pogled prema nekoj stvari stvore se kraj vas i nepuštaju vas što rječima što djelom.
Znam da vam s ovih par rečenica ne mogu dočarati sve te mirise, okuse, doživljaje, njih jednostavno treba osjetiti, kao što prirodne ljepote i ostatke turske bogate povijesti treba vidjeti. U nekim trenutcima mislite da ste u Grčkoj u drugima da ste negdje u oblacima, a trećim da ste o Turskoj znali nedovoljno i da vas sve ovo što vas okružuje impresionira više nego što ste se nadali.
I kad pomislite da ste obilazeći Efes, Aphrodisias, Antalyu i Alanyu vidjeli najljepše djelove toga djela Turske, put vas odvede do Pamukkala i shvatite da ste u čarobnom dijelu zemlje. Pomislite il’ je snijeg il’ su labudovi, a to je zapravo prirodni fenomen slijevanja termalne vode preko vapnenačkih stijena onako jednostavno rečeno. Kako god to nastalo, djeluje nestvarno i nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Bilo mi je interesantno vidjeti izradu nadaleko poznatih turskih tepiha od prirodnih materijala, svile, vune i pamuka. Način na koji to rade ove žene je vrijedan divljenja i čuđenja. Cijene su vrtoglavo visoke, ali podatak da 3- 4 godine treba za izradu jednog tepiha ostavlja prostora za razumijevanje tih velikih brojeva.
Naravno da smo bili sudionici turske večere s plesačicama, da u Turskoj ima bundeva i to kakvih bundeva. Da su im u ovom mediteranskom dijelu sva polja obrađena, da imaju nepregledne plantaže zrelih mandarina, naranči, banana, nara, pamuka, kukuruza.
Hoteli u kojima smo odsjedali bili su fantastični, vrijeme savršeno, temperatura mora oko 24 st. C u 11. mjesecu.
I što reći za kraj da crni turski čaj piju u svim prilikama i nude vam ga u svim prilikama. Čak bih se usudila zaključiti da vam nerado daju kavu, tursku kavu, a nikako nećete uspjeti nagovoriti konobara da vam u tursku kavu stavi malo mlijeka.
Uživala sam cijelo vrijeme u odličnom društvu i svemu do sada spomenutom.
Poluprazni koferi su na odlasku bili puni, čak što više pridružila im se još jedna torba. Zadovoljna što sam vidjela sve to, ali moram priznati i stoga što živim tu gdje živim. Ne mogu protiv sebe. Ali sam odmah po dolasku kući krenula tražiti recepte za tursku pizzu – pide, koja mi je bila fantastična, kao i baklava s pistacijama, koja mi i sada s odmakom izmami uzdahe kad je se sjetim.
Da bilo je lijepo i ponovilo se uskoro.
Teşekkür ederim na strpljenju koje ste pokazali čitajući ovaj članak.