Meni rekreativnoj planinarki nije bilo dovoljno čitati i pregledavati blogove i youtub objave o najljepšoj planinarskoj Premužičevoj stazi u Hrvatskoj, trebalo se u to uvjeriti i nogicama prehodati.

Uz dosta premišljanja kako i kada to napraviti, da li da u obilasku soliramo suprug i ja ili da idemo s nekom agencijom, na kraju smo odabrali ovo drugo. Kretali smo iz svoje Požege u subotu 04.06. u 2,45 h. i bili smo vraćeni 05.06., u 0,15 h, mogla bih reći točno pred kućna vrata. I što se toga tiče agencija je bila odličan odabir. Onog trenutka kad sjedneš u udoban autobus možeš  svoje misli zaposliti s razmišljanjima o danu, doživljajima i ljepoti koje tek trebaš doživjeti.

Nakon kratkog zadržavanja u Krasnom gdje su se obavljale formalnosti oko kupovine karata za NP Velebit, na Zavižan smo stigli oko 9,30 h i shvatili da naš autobus, koji je bio pun, nije jedini od naše agencije. Bila su puna tri velika autobusa. U tom trenutku nisam shvaćala što to za mene i supruga znači u ostvarivanju mog izazova života. Sada znam da mi broj od 150, a možda i više ljudi, nije nigdje ometao moj pohod na velebitsku ljepoticu. Imali smo stručnog vodiča NP Velebit, kojeg radi velikog broja ljudi nismo ni vidjeli ni čuli, ali ni to nije bio nikakav nedostatak, jer kad si na stazi ona ti sve govori, a ljepote te okružuju i svako pričanje sa strane taj bi trenutni doživljaj samo poremetilo.

Imali smo veliku sreću da na Velebitu imamo idealo vrijeme, koliko čitam to se baš ne dešava tako često. Dan sunčan s ugodnom temperaturom oko 20 st. C, a vjetrić se pojavi baš kad ti treba da te malo osvježi i znoj posuši.

Obući se treba slojevito, kao i uvijek kad idete od kuće i ormar vam nije baš blizu. Iako nama jakne nisu bile potrebne imali smo ih u ruksacima, jer nikad se ne zna, a naročito kad je Velebit u pitanju. Svakako na glavu ili u ruksak staviti pokrivalo za glavu, kapa, šešir, marama.

Od odjeće još je važnija obuća, usudila bih se reći najvažnija. U toj našoj velikoj skupini dominirala je raznolikost dobno, težinski, a napose prijeđenim kilometrima u nogama i planinarskim znanjem u glavi. Bolno mi je bilo gledati mlade ljude u tankim tenisicama, jer na Premužićevu stazu treba ići isključivo u adekvatnoj planinarskoj obući, druge opcije nema.

Iza adekvatne obuće važno je imati dobar ruksak koji treba sadržavati sve što je potrebno ili bi moglo biti potrebno. Kod punjenja ruksaka treba imati na umu da će te ga vi nositi cijelim putem. Svakako trebate ponijeti hranu i piće. Namjerno sam napisala piće, a ne samo vodu zato što HGSS savjetuje da je dobro pri hodanju piti izotonička pića, jer nadoknađuju minerale koje znojem izgubite. Mi smo imali nekoliko bočica cedevite i vodu. Imali smo 6 l tekućine zajedno. Kući smo vratili možda 2 dcl vode s tim da smo po završetku kod Alana  suprug i ja popili svatko po jedno fino i hladno Velebitsko pivo 0,5 l.

Da, tekućine svakako treba 3 l po osobi. Za jesti smo nosili sendviče jer su nam najpraktičniji. Nosili smo i nešto energetskih pločica. Također se pokazalo mudrom odlukom ponijeti jednu manju termosicu s vrućom vodom i vrećice s kava napitcima. Bilo bi baš gadno hodati i ne moći uživati u ljepoti, jer ti se po glavi samo vrti kaaava.

A sada konačno Premužićeva staza. Neću pisati o tome što sam o njoj znala i pročitala, pisat ću samo o tome kako sam ju ja doživjela.

Ali ipak prenosim podatke sa stranice NP Velebit.

Premužićeva staza u brojkama

Dužina staze u NP Sjeverni Velebit: 16 km

Prosječna širina: 1,20 m

Najviša točka: 1630 m, NP Sjeverni Velebit

Najniža točka: 920 m, Baške Oštarije, PP Velebit

Prosječni nagib: 10%

Najveći nagib: 20%, sedlo Crikvena, NP Sjeverni Velebit

Zahvaljujući u prvom redu predanosti dr. Ivana Krajača, ministra trgovine i industrije za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, osigurana su sredstva za realizaciju staze. Stazu je projektirao i gradio inženjer šumarstva Ante Premužić, strastveni planinar i zaljubljenik u ljepote Velebita. Kasnije su je, graditelju u čast, hrvatski planinari prozvali njegovim imenom.

Gradnja uzdužne planinarske staze započela je 1930. godine, a završena je 1933. godine.

Na stazu smo kročili oko 10,30 h. Naš cilj bio je prehodati prvu dionicu staze od Zavižana do Alana. Autobusi su nas dočekali na Alanu što znači da na stazi nije smjelo biti odustajanja. Stazu smo prehodali za 5 h i 30 min.

Ako pretražujete Premužićevu stazu uglavnom će pisati da je nezahtjevna, jednostavna, lagana. Sada kad sam je prehodala rekla bih hm hm ima tu svega.

Planinari ocjenjuju staze prema tehničkoj i kondicijskoj težini. Složila bih se da tehnički nije prezahtjevna i da je ugodna za hodanje. Ono što vidite na video objavama uske stazice, a dolje ponor je u stvarnosti puno pitomije i ne tako strašno.

Kod kondicijske težine dolazimo do onoga što ja moram napisati, a to je da ni ta staza nije baš za svakoga. Istina da sam ja dobno bila u vrhu svih šetača toga dana na Velebitu, ali budući da mi nije strano hodanje i da sam svaki ili svaki drugi vikend na našem Papuku s prijeđenih 10-15 km, nisam dovodila u pitanje mogu li ja to ili ne. Mogu i jesam, ali nikako se ne može reći da je to bila lagana i opuštena šetnja po vrhu Velebita. Kod nas kao grupe, greška je bila od strane vodiča jer je na samom početku staze imao trčeći tempo koji nas je oznojio i zadihao. Sada znamo da je trebalo i moglo drugačije, trebali smo imati svoj tempo i stazu bi prešli opuštenije.

Iako je kako sam napisala vrijeme bilo idealno ipak je bilo sunce, a ukupna naša dionica najmanje prolazi kroz šumoviti dio, tako da smo najčešće bili izloženi suncu.

Ovdje ću stoga nadopuniti punjenje za ruksak. Obavezno ponijeti zaštitu za sunce u vidu krema, sprejeva.

Imali smo dvije duže pauze od 45 minuta. Prva je bila kod Rossijeve kolibe, koja se nalazi na otprilike pola dionice staze Zavižan-Alan, a druga veća pauza prije povratka kući bila je kod Alana. Imali smo još kraćih pauza od 10-ak minuta koje smo si sami povremeno uzimali kad srce počne brže kucati, a znoj bez prestanka curiti.

Sve ostalo vrijeme smo se zapravo divili onome što nas okružuje, ali na način da se pametno diviš, naročito ako si to poželio i zabilježiti svojom kamerom. Kamera neka vam bude ona najmanja. Mobitel je najidealniji. Možda fotografije mobitelom nisu baš za naslovnice, ali je on najpraktičniji i najlakši što je ovdje i najbitnije. Ako ste u mogućnosti ponesite i eksternu bateriju za mobitel, jer vjerujete mi trebat će vam.

Staza je tehnički uredna, ali uglavnom kamenita, pa na Velebitu smo, stoga ju treba uvažavati i biti krajnje oprezan prilikom hodanja po njoj. Nažalost neke dionice staze sam više gledala pod noge, nego što sam pogled dizala prema velebitskoj ljepoti. Štapove za hodanje sam nosila, ali ih nisam koristila, jer su mi na ovakvoj kamenitoj stazi bili nepraktični. Neki od šetača uredno su hodali sa štapovima, ali oni nisu imali mobitel u rukama ili ga nisu često odnekud vadili.

Nisam ni ja fotografirala tu ljepotu koja se stalno nudila, baš onoliko koliko sam željela, možda sam za vijeme hodanja stala na dva ili tri mjesta. Još jedan info, meni nije trebalo, ali za one kojima je to važno, signala na stazi uglavnom nema.

Presretna sam sama sa sobom što sam prehodala prvu dionicu Premužićeve staze. Stretna sam što sam bogatija za toliko novo doživljene ljepote. Sretna sam i što smo suprug i ja još jedan dan proveli na svježem i čistom zraku s mislima koje opuštaju i čine te sretnima.

Naša aktivnost u brojkama.

I za kraj nešto jako važno. Želim se obratiti dr. Ivanu Krajaču koji je rekao: …

“Tko bude u budućnosti ovim lijepim i komodnim putem prolazio, jedva će si moći da predstavi trud i napore, koje su morali da podnesu prvi pioniri, koji su se kretali ovim teško prohodnim terenom bez ikakvih staza…”

Dr. Ivan Krajač, “Hrvatski planinar”

Samo da kažem dr. Krajač ako me čujete ili ste nas možda s još većih visina gledali i slušali pa znate da smo se cijelom stazom čudili i divili tvorcima ove staze koja već godinama obogaćuje i uljepšava život generacijama zaljubljenika u planine. Mislim da je mom suprugu građenje staze bila veća nepoznanica nego nastajanje spektakularnih Hajdučkih i Rožanskih kukova.