Krenimo da vidimo mogu li ja to.

Zovem se Dragica i živim u Slavoniji.

Završila sam Agronomski fakultet u Zagrebu i u struci sam radila 38 godina, sve do nedavnog umirovljenja.

Svo vrijeme sam radila voditeljske poslove i živjela  za to što radim. Poslu sam davala cijelu sebe srcem, fizički i umno.

I sad kad tog posla više nema, a suprug i ja smo cijelo vrijeme bili čisti proleteri, pitanje a što sad, se samo nametnulo, iako nije baš da nisam i prije o tome razmišljala.

Nakon dugih razgovora sama sa sobom, došla sam do zaključka da ne bih ulazila u  nove poslove, već se pomalo bavila onim što volim, a to je kuća, kuhanje, vrt, putovanja i od nedavno ulogom bake, našem malom slatkišu.

Sve nabrojano ne bi mi bilo toliko zanimljivo, ako ne bi bilo zabilježeno riječju i slikom. Stoga se pisanje vlastitog bloga nametnulo kao dobra i kvalitetna opcija za moj nastali višak slobodnog vremena.

Bila sam zadovoljna kad sam našla ono što želim raditi i što će mi kvalitetno zaposliti misli, ali se pojavio novi upitnik, mogu li ja to ?. Da nije, to ne bih bila ja.

Ja sam od onih osoba koja kad nešto radi, onda želi i da se rezultati vide, bilo da je riječ o radu u industriji sjemena u kojoj sam bila ili blogu za koji pišem ovaj post.

Budući u ovom trenutku ne znam što kroz blog mogu ponuditi sebi, a pogotovo vama, pitanje mogu li ja to, je za mene sasvim razumno. Vjerujem da ću kroz neko vrijeme dobiti odgovor, a trebalo bi biti vidljivo kvalitetom života koju ću u mirovini imati.

Očekujem da će mi pisanje bloga donijeti osobno zadovoljstvo, ali bi mi zadovoljstvo bilo još veće, ako bi nekome od vas pomogla savjetom , uljepšala dan fotografijom, dala ideju za novo putovanje.

Stoga zaplovimo …

P.S. Treća ljubav su mi bundeve 🙂