Konačno je došao i taj dan, idemo u Kanadu. Nakon 25 godina potajnog razmišljanja i godinu dana intenzivnog, odluka je donesena, putujemo. Bilo je 1000 $$$$$ razloga radi kojih nismo prije otišli. Možda ni ovaj puta ne bi rekli DA- dolazimo, da njihove-naše dvije ljepotice nisu odlučile reći svoje DA ove godine u rujnu mjesecu i to s vremenskom razlikom od dva tjedna, pa ti onda reci da ne možeš, da je to daaaleko, da je to $$$$ ,ovo, ono i još nešto. Ja ne bih bila ja da i uz sve činjenično stanje nisam još malo vrdala i pokušavala poslati samo svog G. kod njegove sestre G, naravno u društvu naše mladosti, ali nije išlo uz sve argumente, suze i uvjeravanja. Doooobro da nije popuštao, jer život mi bez ovoga ne bi bio to.
Dakle sada s odmakom od mjesec dana od dana povratka i dalje svima kažem da sam bila Alisa u zemlji dalekoj. Znam da se mnogi neće već na prvu sa mnom složiti, ali naše su okolnosti bile takve da su nam naši stvarno od cijelog boravka tamo napravili bajku s dvije princeze u bijelom.
Mali žal je bio prisutan, jer iz objektivnih razloga nije mogla ići naša st. kćer, išla je ml. sa svojim dragim, da budemo do kraja pošteni mi smo na neki način išli s njima. Došla i u našu kuću neka druga vremena.
Prva-druga destinacija bio nam je njihov Stockholm, kojega su nam u dva dana pokazali u još ljepšem ljetnom sjaju, ali o tome nekom drugom prilikom, jer ipak idemo prvi put preko oceana.
Velika je stvar kod ovog našeg putovanja-posjeta bila što su sestra i suprug od moga G bili na godišnjem odmoru, pa su se mogli 200 % posvetiti nama i bome su se posvetili.
Sreća je što su se i oni dobro osjećali kao turisti u svom gradu.
Par dana prije puta poslali su nam itinerer-plan puta, kojega li veselja. Puno je to dana bilo, a svaki dan isplaniran do u detalja i to svaki drugačiji. Putovalo se u svim smjerovima, a mi smo samo upijali. Provincijalka se smjela i čuditi, glasno diviti, postavljati smislena i besmislena pitanja i slikaaati do besvjesti.
Tamo smo koristili neke druge mjerne jedinice … ono što mi izražavamo u minutama, tamo je u satima, metri su kilometri, samo je brzina vožnje uvijek u m/s2 tamo gdje treba biti, za razliku od nas gdje je uvijek i svugdje na najbrže. Sve je veliko, visoko, daleko, duboko, tako da sam cijelo vrijeme bila u fazi wooow. Čuđenju i divljenju kraja nije bilo.
Budući naši žive u Mississaugi, moj prvi wow su bili neboderi Absolute World smješteni u centru Mississauge. Uvrnuti, zavrnuti, visoki, neobično lijepi, originalni, kažu kao Marilyn Monro. Možeš ih doživjeti u punoj ljepoti, jer još nemaju konkurenciju na tom prostoru, ali sudeći po velikom broju kranova i ostalih građevinskih strojeva znam da neće proći dugo vremena do trenutka kada će i ovaj dio Kanade ići u visinu. Mog Ramonesa više fasciniraju te nove građevine, a meni je bliži Streetsville i tako mi je žao što nismo imali vremena da se onako laganini prošetamo tim djelom.
Kod naših obilazaka nije bilo vremena za dublje analize, pogledamo, oduševimo se i idemo dalje, jer nam je želja i plan bio vidjeti što više, a po detalje ćemo se morati vratiti.
Odmah taj vikend kad smo došli bilo je prvo vjenčanje, a mi još pod djelovanjem jet lag-a pa mi je sve bilo kao u snu. Ne znam radi li se tamo o odličnoj organizaciji vjenčanja ili je nešto drugo u pitanju, ali svakako za to treba uzeti recept. Nema gužve u kući, oko kuće, u glavama, telefonima … samo se lijepo obućeš odeš na zakazano mjesto u našem slučaju Boulevard Club i fešta može krenuti.
Kao pretpostavljam i cijela Kanada, Toronto i Mississauga, tako je i ova svadba bila multikulturalni raj, gdje su sreća i sjaj u očima bili kod svih, naravno radi samog događaja, ali i dobrih ljudi s kojima smo bili okruženi.
Budući je to bio i moj dan, dobila sam i ja svoju torticu. Bilo je prepisivanja s papirića, ali sva su slova bila tu.
Ako svadbu izdvojimo kao poseban čin, naše prvo pa muško razgledavanje bila je Niagara, Niagara Falls, Niagara on the Lake … gledala sam sve očiju širom otvorenih, a teksta malo.
Možda vam ovih par slikica dočara djelić onoga zbog čega teksta nije bilo.
Sljedeći dan uputili smo se u Kingston, Gananoque 1000 Islands cruise, Fort Henry … na žalost mog G skroz oko Amerike, a nikako u njoj.
Navodno nas je malo američka vodica prskala dok smo plovili, a i ja sam dobila od našeg operatera poruku, nalazite se u SAD-u.
Put nas je dalje vodio u glavni grad Ottawu, gdje smo prespavali, odmorili se, odsanjali viđeno i bili spremni za nova upijanja.
Za cijelog buravka u Kanadi vrijeme je bilo sunčano i vruće i obavezan dodatak pri obilascima bila je bočica s hladnom vodom, samo se taj dan u Ottawi sunce smjenjivalo s kišicom što nas nije omelo u našem naumu da obiđemo ljepši dio Ottawe -Donji grad, gdje je eng. kraljica Viktoria rekla ovo će biti glavni grad Kande, a The Hill zgrada parlamenta. Mjere osiguranja su wow, što mislite koga su stavili u stranu.
Njih pet žena borilo se za naša ženska prava. Nas smo bile četiri, ali isto borbene što se ne vidi, ali jesmo 😉 
Nakon Ottawe trebalo se dobro odmoriti, jer nas je put vodio u Collingwood – Scenic Caves. Išli smo u gotovo punom sastavu s dobrom obućom i odjećom koja su uvijet za ulaz u taj prirodni biser. Tamo ne možeš u japankama :). Penjali smo se, provlačili, zavlačili, zaglavili, ljuljali i pozirali … i opet je bilo prekrasno.
Za sljedeći dan plan nam je bio opaki, odosmo u nebo.
Da naravno na red je došao CN Tower. Mislila sam omg samo da to preživim, ali kad sam se spustila dolje, rekla sam vrijedilo je.
Pogled prema dolje s 500-tinjak metra je uznemirujući, uzbuđujući i očaravajući.
Da sam ptica i da imam krila 😉 
Samo nemoj misliti na zemljicu 
Nakon spuštanja, netko se nekako ponaša 😂
Sa CityPASS-om u džepu obišli smo još Royal Ontario Museum, dvorac Casa Loma, Ontario Science Centar i Ripley’s Aquarium of Canada … što reći osim da sam mislila kako je to sve san i to onaj najluđi.
Akvarij, opet sam bez teksta. Napravljen nedavno (10/2013) i baš dobro da jesu, jer sam pravo uživala, a u nekim djelovima ne moraš ni hodati, lijepo te trakica vozi, a ribice oko tebe plivaju … bajka.
Veliki doživljaj bila je i vožnja turističkim busom Hop on hop. Savršeno, sjediš, slušaš, gledaš, slikaš, probijaš se dugačkim i manje dugim ulicama, a vjetar u kosi vijori 😉.
Kesington Market bio je poseban doživljaj.
Hodali smo, hodali i opet gledali, čudili se, ali ovaj puta ne visinama i širinama već šarenilu i bogatstvu ponude voća i povrća. Za većinu nisam znala ni da postoje, pa je naša mala družina morala radi mene češće praviti pauze.
Jeli smo u čileanskom restoranu za kojeg je naša mladost pročitala da je jedan od 50 na svijetu u koji morate doći prije nego vas nema. Kako onda ne kročiti u njega. Jeli smo naravno empanade s raznim punjenjima nije bilo loše.
I gle čuda malo dalje naši Šveđani pronalaze Fiku, naravno da smo morali i tamo navratiti i malo se ponovno okrijepiti, jer kakva bi to fika bila da nismo.
Krstarili smo do i oko otoka. Pogled s broda prema Torontu je opet prekrasan. Slikalo se na sve strane. Naravno da je bilo i selfija, zašto čekati hoće li netko aparat sa CN Tower-a usmjeriti prema tebi 😉.
Bilo je i nešto gdje se nisam osjećala kao provincijalka jeee.
Išli smo na Farmu ST Jacob’s, a joj čega tamo svega nema, kao kod nas na polj. sajmovima. Konačno mogu napraviti jednu usporedbu s nama, a da vaga bude uravnotežena.
Blue Jays jeeee ruke gore 🙌.
Što reći ovo je van kategorije, ne radi utakmice, ne radi bejzboja, već atmosfere… 35000 ljudi na jednom mjestu, pa to je kao moja cijela provincija i još i više 🙂 i svi dišu i navijaju srčano, mladi, stariji, oni koji znaju što gledaju i oni koji su na bejzbolu prvi put.
Ne znam kako i zašto, ali uživala sam odjevena u plavo s kapom na glavi.
Došao je dan da čujemo i to drugo DA 
… ambijent je bio nešto drugačiji, a bome i menu, jer su se na stolu našli ćevapčići, ajvar, kajmak i luk, a u 00,00 sati prava pečenka. Jasno vam je da smo se u tome pronašli iako nemamo mi ništa ni protiv kanapeića, sushia, salatice dapače.
I dok je ekipa otišla uživati u mjuziklu Matilda, ja sam se uhvatila onoga što volim, pa su i moji kolačići krasili svadbeni stol. Ovdje zahvaljujem jednoj dobroj dušici koja mi je brzim i korisnim odgovorom omogućila da kupim prave namirnice, na pravom mjestu .
Što se jelo, što se pilo.
Budući je raspored bio nabrijan, jelo se vani po preporuci domaćina ili popularnih tražilica. Bilo nas je u talijanskoj, čileanskoj, češkoj, kanadskoj, japanskoj kuhinji, a bome i u Fensy kafani i svugdje je bilo odlično. Meni je osobno bio malo bed što iz menua nisam mogla shvatiti što ću dobiti na tanjuru, ali pošto sam sve probala prvi puta, nisam s tim ne poznavanjem jela ništa propustila, samo sam vidjela da još toliko toga moram kušati.
Shoping. Provincijalci.
Znali smo što želimo, pa nismo važnije stvari podredili kupovini, iako se neke stvari sa popisa nisu mogle samo tako pronaći, pa smo morali ići više puta istim tragom.
Ako zanemarimo Costco market i ine u kojima se kupuje baš ono fino pecivo i ona mesnica sa svježim mesom i onaj market gdje ima lijepog cvijeća i one s najfinijim Pumpkin pie, a tek Bulk Barn koji me raspametio, helou što je to, pa sada tek vidim da sam ja s jednom trgovinicom i jednom policom opasno zakinuta i da kod mene stoga puno toga ide s receptima home made.
Dakle ako to zanemarimo, bilo nas je u Outletima -Dixie Mall, Oakville Mall i još nekima , ali i u Eaton Centru u Torontu i Square One Centru u Mississaugi što je zapravo bilo prvo i zadnje mjesto po kojem smo prošetali, pa ću s njim i ja završiti ovu svoju podužu šetnju.
I što na kraju reći s čime zaključiti, a da već nisam napisala i da bude kratko. Bilo je veličanstveno, sadržajno, drugačije, veselo, sve je bila bajka. Ako među vama koji ste imali strpljenja sve ovo pročitati ima onih koji se dvoume oko toga putovati negdje ili ne, svakako idite, vratit ćete se sigurno bogatiji i ispunjeni do krajnjih granica.
Jasno vam je da ovaj članak nisam pisala s namjerom istraživanja, niti da bude nekome turistički vodič, ovo je samo moj doživljaj doživljenog i molim vas nemojte se ničemu čuditi, jer je čuđenje bilo rezervirano za mene, jer ipak sam ja bila samo jedna provincijalka u Torontu.
Napomena:
Ovaj članak pisala sam 2016. godine za objavu na Coolinarici. Danas ga s vrlo malim izmjenama prenosim ovdje na svoj blog.
Ekskluziva:
Da bi bilo sve bajka, jer u bajkama ima i zloćestih, ima suza, tuge, pa je i kraj moje bajke morao bit valjda blago rečeno šokantan.
Po dolasku na aerodrom i u trenutku kad trebamo napraviti check-in, konstatiram da nemam puntovnice. Ja nemam, ne djeca, jer normalno je da roditelj koji stalno govori pazite ovo , pazite ono, bude odgovoran. Užas. Jad i tuga. Dakle u par minuta na aerodromu, pretpostavljam u liftu, netko mi je iz torbice uspio uzeti tu potrebnu i dragocjenu stvarčicu.
Što je dalje bilo. Plač, tješenje, želja da ponovno odem na CN Tower, ali mogli smo se samo okrenuti i ići natrag u goste, na policiju i u konzulat. Drugi let imali smo sutradan.
I tu zadnju dodanu večer, koja nikako nije bila predviđena u pisanom planu puta, naši su se držali junački i izveli nas na još jedan obilazak grada. Iskreno što smo tada vidjeli ne znam. Tih slika nema 😢.
Kad bih sada napisala čuvajte svoje stvari, odmah bi sebe okarakterizirala kao neodgovornu osobu, što nisam. Ni sada par godina poslije nije mi jasno kako se to desilo, ali svi smo živi, a ja sam odmah izvadila novu putovnicu i još pojačala njeno čuvanje.
Kad sam uređujući ovaj članak dodavala poveznice na sva ta bajkovita mjesta gdje smo bili još sam sretnija što smo tada otišli, jer na skoro svim mjestima piše trenutačno zatvoreno radi Covid 19. Nek’ sam ja to vidjela prije svih ovih novih ne normalnih situacija.